Najveći psiholozi u istoriji književnosti
Ruski klasici
1.
Književni kritičari, čitaoci i, uopšte, informisani ljudi skoro nezaobilazno navode Dostojevskog kao najvećeg psihologa u istoriji književnosti. To je već postala otužna tvrdnja, više fraza nego argumentovano mišljenje. Naravno da ne mogu zanemariti vrednost književnog dela Fjodora Mihajloviča, ali, isto tako, ne mogu ni prepustiti svoj um preplavljujućim frazama. Mnogi od nas su bili oduševljeni psihološkim prospekcijama u knjigama mnogih autora. Pa, ipak, kada se spomene ta strana književnosti, zaboravićemo na mnogobrojne vrsne poznavaoce čoveka i njegove dubine. Setićemo se samo Dostojevskog, jer nam je on nametnut.
Ipak, psihologija kojom je Dostojevski ovladao, kroz svoje iskustvo i svoje knjige, ima dubinu, ali ne i širinu. On ne menja tačku sa koje posmatra. A to je crkvena tačka. Veličanje patnje, kao puta do boga, priče o kajanju, kojima danas mnogi obrazovani ljudi vešto manipulišu, promovisanje prihvatanja nepravdi, demagogija statičnosti, koja osuđuje svaku ličnu borbu za život dostojan čoveka. Sve to, čak i danas, može se videti na svakom koraku.
Kada se nađete u sudnici, skoro je nemoguće zamisliti da sudija neće pitati optuženog da li se kaje. Optuženi, koji je priznao svoj prestup, ali još nije osuđen, skoro uvek će potvrdno odgovoriti. Ali, ipak, većina optuženih, čak i ako toga nisu svesni, negde slute da sudijuino pitanje nije na mestu. Ponekad, neko od njih upita sudiju šta je to kajanje. I naravno da sudija ne zna odovor, što ga nikako ne sprečava da postavlja pitanja o stvarima kojima njegov um nije ovladao. Kajanje je intimni čin! I svako pitanje, kao i odgovor, blokiraće mogućnost kajanja!
Zavodljivost crkvenih dogmi, koje je Dostojevski provukao kroz svoja dela, pre bi se moglo nazvati manijakalnim postupkom - što je u književnosti, ne samo dozvoljeno, već, često i poželjno - nego psihološkim uvidom...
2.
Ruski klasici se previše drže duše, što, samo po sebi, ne predstavlja ništa otužno ili licemerno. Međutim, ono što njihovim delima dakje pomalo odbojnu crtu jeste poistoveći vanje duše sa institucionalizovanim bogom.
Igor Jarkjevič, moderni ruski pisac, kojeg je kritika definisala kao najinteligentnijeg, najzanimljivijeg i najbeznačajnijeg književnika, u svojim, na prvi pogled, vulgarnim delima, vrši pažljivu psihološku opservaciju ruske književnosti. Kroz pošalice i skoro bez radnje, u svojim romanima Jarkjevič ističe hipotetičke, kao i dokumentovane perverzne sklonosti ruskih klasika. Na primer, Čehov je najveći pornograf. Njegov idealizam, duša, predstavlja samo potisnutu ili vešto skrivenu pohotu. Nema sumnje da su se i drugi ruski klasici prepuštali ekstremnim oblicima seksualnog zadovoljstva. Kao pisac sa jasnim uvidom u sebe samog, mogu reći da umetnost često ide ruku pod ruku sa perverzijama. Ipak, ono što upada u oči svakom objektivnom proučavaocu književnoisti i ličnosti književnika, jeste osnovana pretpostavka da su ruski klasici, mnogo češće nego što se da naći u njihovim dnevnicima i drugim spisima, vršili nasilje , koje je, najčešće, ispoljavano na suptilan način, kroz ucene - kakvima je, recimo, Puškin svoju služavku prisiljavao na određene radnje, između ostalog, i da pred njim vrši nuždu - kroz laži, licemerja i podmuklosti.
Kod Dostojevskog, nasilje se, koliko je poznato, svodi na bezobzirnost. Njemu je, pre svega, bio važan bog, to jest, on sam. Pojam boga, institucionalizovanog, naravno - pošto je teško i pretpostaviti da se osoba takvog sklopa može posvetiti slobodoumnoj metafizici - služio je isticanju njegove sopstvne valjanosti. Nije retka pojava ni u svakodnevnom životu da zločinci, odnosno manipulatori, pomoću svoje religije govore o svojoj dobroti. Poznati slučaj fizičkog nasrtaja na ruskog kardiologa, od strane Dostojevskog, samo zato što je čovek govorio o novim metodama u lečenju srca, jasno svedoči o licemerju zvanično najvećeg psihologa u istoriji književnosti. Srodno pojmu duše, srce je predstavljalo dobar paravan za podmuklu manipulaciju. Izgovarajući se nebuloznim tvrdnjama da samo loši ljudi o scu mogu govoriti kao o organu, Fjodor Mihajlovič je još jednom u javnosti pokazao svoju veru u boga, a samim tim i svoju dobrotu, što mu se, sobzirom na društveni status koji je već uživao i na povodljivost ljudi za važećim autoritetima, i te kako moglo...
3.
Jedan od glavnih razloga zbog kojeg ruskim klasicima, na čelu sa Dostojevskim, odajem poštu po pitanju psiholoških prospekcija, jeste činjenica da su u svojim delima predstavili dušu ruskog naroda. Iako je izraz duša naroda ovde samo naveden i ne može se sagledati van istorijsko-sociološkog konteksta, kao i opštih materijalnih okolnosti, opet se mora uzeti u obzir da je u vreme klasične Rusije, i pored svih institucionalnih pritisaka, u prostom narodu, zdrav razum, u pravom smislu te reči, ipak bio na zavidnom nivou. Izvesni prostonarodski stavovi, bili su toliko rašireni da su sami po sebi, imali atribute institucije.
Nezaobilazni primer, jeste činjenica da se mase - ako se izuzme period stvaranja imperije - nisu okupljale da bi uživale u pogubljenjima, linčovanju i sličnim dijaboličnim svečanostima. Naprotiv, narod se okupljao da bi saosećajno ispratio osuđenike u sibirske kaznene ustanove. Ubice, razbojnici, i ostali prestupnici, generalno gledano, nisu smatrani zločincima, već nesrećnicima, što je u svakom slučaju, prilično zdrav stav.
Toj prostonarodskoj duši, namerno ili spontano, podredili su se svi ruski klasici!
Lajoš Zilahi u romanu Ararat čitaocima pruža na uvid izuzetnu psihološku opservaciju svojih likova, od kojih je većina istinita, mada je sasvim izvesno da se nije strogo držao istorijskih podataka o aristokratskoj familiji koja po čijem posedu je ovaj roman dobio naslov. Naravno da se takva odstupanja podrazumevaju u knjiženim delima. Pisac se nikada ne drži dokumenata, pošto bi samo njihovo prepričavanje poreklo glavni pripovedački poriv, a to je stvaranje novih svetova, ili, pak, izražajno otkrivanje već postojećih. Istinite priče ponekad su toliko neverovatne, toliko slojevite, da se u dokumentima i medijima, uglavnom teži brisanju većine slojeva, čerupanju i svođenju na samo jedan sloj. Beleženje jedne toliko fantastične slojevitosti, koja prevazilazi svaku maštu, iziskivalo bi skoro nadljudski trud i lucidnost.
Međutim, istinski pisac poseduje dovoljno lucidnosti da bi takvu slojevitost primetio i da bi je održavao u svojoj svesti, u svom delu, kao i u svakodnevnim postupcima. Drevni, usmeni pripovedači, komplikovane istine su pričali kroz svoje figurativne bajke i basne. Izmišljali su radnju, ali samo onoliko koliko je bilo neophodno da bi se najdublje istine pokazale na svetlu dana.
Stoga, kod modernog pisca, u potpunosti opravdavam i podržavam predstavljanje istinitih likova kroz izmišljenu priču. Lucidno izmišljanje tu nema elemente laži, pošto se njime pogađa suština. U svakodnevnom životu jako malo ljudi ima strpljenja za izlaganje bezbrojnih detalja. Sve se svodi na površinu, što pruža mogućnost za najstrašnije zloupotrebe. Izvlačenje stvari iz konteksta, koje je skoro uvek namerno, predstavlja možda i najsvirepiji oblik suptilnog zla u koje su mnogi zvanično uzorni građani ogrezli.
Ipak, primenjujući iskonske obrazce, moderni pripovedači, kao i vešti čitaoci, predstavljaju, možda jedinu nadu čovečanstva da će suštinske stvari koje čine čoveka i njegovu istoriju, i bez kojih bi se, bez obzira na tehnologiju, čovečanstvo teško moglo održati, biti sačuvane od zaborava i onečovečenja.
Jednom prilikom, kada je nemačko-ugarska grofica obilazila svoje nadničare, ugledala je mladog onemoćalog čoveka koji nije radio sa ostalima, već je samo sedeo među lejama povrtnjaka. Upitala je svog nadzornika zašto taj čvek ne radi sa ostalima i ovaj je samo slegnuo ramenima. Upitala je druge nadničare, koji su joj se samo uplašeno poklonili, i ne shvatajući da se od njih traži odgovor...
I, najzad, kada je prišla onemoćalom radniku, na zemlji, kao i na njegovoj košulji, videla je puno izbljuvane krvi. Pogođena svirepom mogućnošću da njeno bogatstvo i njen posed nekoga mogu oterati u tešku bolest i smrt, brzo je sredila da se bolesnik otpremi u jednu od uglednijih klinika i da svi troškovi lečenja budu plaćeni...
Tu se nije postavilo pitanje ko je pacijent. Nikoga se njegova prošlost nije ticala. Nikoga se nije ticalo da li je on hipersenzitivna ličnost koju neizbrojne nepravde pogađaju poput kuršuma i kidaju mu dušu, ili rođeni genije, koji trpi truljenje i umiranje svega valjanog što u sebi ima... Ili, možda, odlikovani ratni veteran...
Vreme je prolazilo. Ararat je išao svojim životnim putem i tuberkulozni nadničar je odavno zaboravljen. Deca plemenite grofice su porasla. Ćerka je postala čuveni fotograf, privržen običim svetu. Do svog aristokratskog porekla nije nimalo držala, ali je ipak dobro znala da ne bi bila to što jeste da joj novac njene porodice nije pomogao.
Mlađi sin je bi jako čudan. Farisejsko-sadukejska ličnost. Molitvenik u džepu, Hrist na jeziku i ubistvo u duši. I bič u ruci, reklo bi se. Politička struktura Nemačke se promenila, što je, naravno, imalo velikog uticaja na život sunarodnika u Austriji, kao i njihovih istorijskih srodnika u Ugarskoj. Mladi grof je bio oduševljen opojnoom retorikom Adolfa Hitlera, i poželeo da stupi u njegove redove.
Iako je austro-ugarsku aristokratiji mrzeo podjednako kao i buržoaske zelenaše, Hitler je mladića lično primio u svojoj rezidenciji i, nakon uspešno sklopljenog dogovora, Pozdravite svoju majku, rekao...
2.
Na društvenim mrežama često se nalaze objave koje, povezane sa komentarima ispod njih, čine čitavu jednu pripovetku, možda čak i siže romana.
Kada je autor satiričnog, kortasarovskog dela o Zemlji Gloginiji, koji se publici predstavlja pseudonimom Obi Van jednom prilikom je na svom zidu postavio Hitlerovu fotografiju i upitao samo Ko je kriv?, odmah su usledili brojni komentari.
Da. Hitler je kriv.
Da. Hitler je kriv za sve.
Da. Hitler je jedini krivi čovek u istoriji.
...
Posledice drugog svetskog rata i danas se osećaju. ali nemojmo smetnuti s uma da svaki rat ostavi i po koju pozitivnu posledicu. Medicina ne bi dostigla današnji nivo da nije bilo Hitlerovog pulena, čuvenog dr. Mengelea. A do koje mere se napredak medicine može nazvati pozitivnom posledicom, prilično je sporno. Napredak dozvoljava mnogobrojne zloupotrebe. Velikim farmaceutskim kompanijama ne rukovode lekari niti farmaceuti, već najpodmukliji lovatorii i moćniki, koji za svoja potrčkala imaju čak i predsednike velikih država, i kojima je jedino zarada bitna.
Međutim, napredak ipak postoji. Svet ide dalje, podstaknut, minulim ratovima, kroz dalja raznolika sukobljavanja, koja ne moraju biti razorna i destruktivna. I to je ono što je pozitivno.
A ono što takođe valja imati u vidu, jeste činjenica da je svaki rat samo posledica. I to ne samo posledica prethodnih decenija, već i čitavih vekova. Crkva je lajala protiv komunizma, zato što je komunizam lajao protiv crkve. Ali upravo crkva je držala narod u pokornosti, u mukama i neznanju, ubijajući svaku inicijativu da se nešto promeni. Navodeći da se sve prepusti bogu, kojeg se, onako veliog i apsolutnog, apsolutno ne tiče šta se na zemlji radi.
Koliko ste pravedni i saosečćajni prema bubicama koje svakog dana gazite? Ili koje jedva da i primećujete?
3.
Jedan od glavnih razloga zbog kojeg ruskim klasicima, na čelu sa Dostojevskim, odajem poštu po pitanju psiholoških prospekcija, jeste činjenica da su u svojim delima predstavili dušu ruskog naroda. Iako je izraz duša naroda ovde samo naveden i ne može se sagledati van istorijsko-sociološkog konteksta, kao i opštih materijalnih okolnosti, opet se mora uzeti u obzir da je u vreme klasične Rusije, i pored svih institucionalnih pritisaka, u prostom narodu, zdrav razum, u pravom smislu te reči, ipak bio na zavidnom nivou. Izvesni prostonarodski stavovi, bili su toliko rašireni da su sami po sebi, imali atribute institucije.
Nezaobilazni primer, jeste činjenica da se mase - ako se izuzme period stvaranja imperije - nisu okupljale da bi uživale u pogubljenjima, linčovanju i sličnim dijaboličnim svečanostima. Naprotiv, narod se okupljao da bi saosećajno ispratio osuđenike u sibirske kaznene ustanove. Ubice, razbojnici, i ostali prestupnici, generalno gledano, nisu smatrani zločincima, već nesrećnicima, što je u svakom slučaju, prilično zdrav stav.
Toj prostonarodskoj duši, namerno ili spontano, podredili su se svi ruski klasici!
Hitler u književnosti
1.Lajoš Zilahi u romanu Ararat čitaocima pruža na uvid izuzetnu psihološku opservaciju svojih likova, od kojih je većina istinita, mada je sasvim izvesno da se nije strogo držao istorijskih podataka o aristokratskoj familiji koja po čijem posedu je ovaj roman dobio naslov. Naravno da se takva odstupanja podrazumevaju u knjiženim delima. Pisac se nikada ne drži dokumenata, pošto bi samo njihovo prepričavanje poreklo glavni pripovedački poriv, a to je stvaranje novih svetova, ili, pak, izražajno otkrivanje već postojećih. Istinite priče ponekad su toliko neverovatne, toliko slojevite, da se u dokumentima i medijima, uglavnom teži brisanju većine slojeva, čerupanju i svođenju na samo jedan sloj. Beleženje jedne toliko fantastične slojevitosti, koja prevazilazi svaku maštu, iziskivalo bi skoro nadljudski trud i lucidnost.
Međutim, istinski pisac poseduje dovoljno lucidnosti da bi takvu slojevitost primetio i da bi je održavao u svojoj svesti, u svom delu, kao i u svakodnevnim postupcima. Drevni, usmeni pripovedači, komplikovane istine su pričali kroz svoje figurativne bajke i basne. Izmišljali su radnju, ali samo onoliko koliko je bilo neophodno da bi se najdublje istine pokazale na svetlu dana.
Stoga, kod modernog pisca, u potpunosti opravdavam i podržavam predstavljanje istinitih likova kroz izmišljenu priču. Lucidno izmišljanje tu nema elemente laži, pošto se njime pogađa suština. U svakodnevnom životu jako malo ljudi ima strpljenja za izlaganje bezbrojnih detalja. Sve se svodi na površinu, što pruža mogućnost za najstrašnije zloupotrebe. Izvlačenje stvari iz konteksta, koje je skoro uvek namerno, predstavlja možda i najsvirepiji oblik suptilnog zla u koje su mnogi zvanično uzorni građani ogrezli.
Ipak, primenjujući iskonske obrazce, moderni pripovedači, kao i vešti čitaoci, predstavljaju, možda jedinu nadu čovečanstva da će suštinske stvari koje čine čoveka i njegovu istoriju, i bez kojih bi se, bez obzira na tehnologiju, čovečanstvo teško moglo održati, biti sačuvane od zaborava i onečovečenja.
Jednom prilikom, kada je nemačko-ugarska grofica obilazila svoje nadničare, ugledala je mladog onemoćalog čoveka koji nije radio sa ostalima, već je samo sedeo među lejama povrtnjaka. Upitala je svog nadzornika zašto taj čvek ne radi sa ostalima i ovaj je samo slegnuo ramenima. Upitala je druge nadničare, koji su joj se samo uplašeno poklonili, i ne shvatajući da se od njih traži odgovor...
I, najzad, kada je prišla onemoćalom radniku, na zemlji, kao i na njegovoj košulji, videla je puno izbljuvane krvi. Pogođena svirepom mogućnošću da njeno bogatstvo i njen posed nekoga mogu oterati u tešku bolest i smrt, brzo je sredila da se bolesnik otpremi u jednu od uglednijih klinika i da svi troškovi lečenja budu plaćeni...
Tu se nije postavilo pitanje ko je pacijent. Nikoga se njegova prošlost nije ticala. Nikoga se nije ticalo da li je on hipersenzitivna ličnost koju neizbrojne nepravde pogađaju poput kuršuma i kidaju mu dušu, ili rođeni genije, koji trpi truljenje i umiranje svega valjanog što u sebi ima... Ili, možda, odlikovani ratni veteran...
Vreme je prolazilo. Ararat je išao svojim životnim putem i tuberkulozni nadničar je odavno zaboravljen. Deca plemenite grofice su porasla. Ćerka je postala čuveni fotograf, privržen običim svetu. Do svog aristokratskog porekla nije nimalo držala, ali je ipak dobro znala da ne bi bila to što jeste da joj novac njene porodice nije pomogao.
Mlađi sin je bi jako čudan. Farisejsko-sadukejska ličnost. Molitvenik u džepu, Hrist na jeziku i ubistvo u duši. I bič u ruci, reklo bi se. Politička struktura Nemačke se promenila, što je, naravno, imalo velikog uticaja na život sunarodnika u Austriji, kao i njihovih istorijskih srodnika u Ugarskoj. Mladi grof je bio oduševljen opojnoom retorikom Adolfa Hitlera, i poželeo da stupi u njegove redove.
Iako je austro-ugarsku aristokratiji mrzeo podjednako kao i buržoaske zelenaše, Hitler je mladića lično primio u svojoj rezidenciji i, nakon uspešno sklopljenog dogovora, Pozdravite svoju majku, rekao...
2.
Na društvenim mrežama često se nalaze objave koje, povezane sa komentarima ispod njih, čine čitavu jednu pripovetku, možda čak i siže romana.
Kada je autor satiričnog, kortasarovskog dela o Zemlji Gloginiji, koji se publici predstavlja pseudonimom Obi Van jednom prilikom je na svom zidu postavio Hitlerovu fotografiju i upitao samo Ko je kriv?, odmah su usledili brojni komentari.
Da. Hitler je kriv.
Da. Hitler je kriv za sve.
Da. Hitler je jedini krivi čovek u istoriji.
...
Posledice drugog svetskog rata i danas se osećaju. ali nemojmo smetnuti s uma da svaki rat ostavi i po koju pozitivnu posledicu. Medicina ne bi dostigla današnji nivo da nije bilo Hitlerovog pulena, čuvenog dr. Mengelea. A do koje mere se napredak medicine može nazvati pozitivnom posledicom, prilično je sporno. Napredak dozvoljava mnogobrojne zloupotrebe. Velikim farmaceutskim kompanijama ne rukovode lekari niti farmaceuti, već najpodmukliji lovatorii i moćniki, koji za svoja potrčkala imaju čak i predsednike velikih država, i kojima je jedino zarada bitna.
Međutim, napredak ipak postoji. Svet ide dalje, podstaknut, minulim ratovima, kroz dalja raznolika sukobljavanja, koja ne moraju biti razorna i destruktivna. I to je ono što je pozitivno.
A ono što takođe valja imati u vidu, jeste činjenica da je svaki rat samo posledica. I to ne samo posledica prethodnih decenija, već i čitavih vekova. Crkva je lajala protiv komunizma, zato što je komunizam lajao protiv crkve. Ali upravo crkva je držala narod u pokornosti, u mukama i neznanju, ubijajući svaku inicijativu da se nešto promeni. Navodeći da se sve prepusti bogu, kojeg se, onako veliog i apsolutnog, apsolutno ne tiče šta se na zemlji radi.
Koliko ste pravedni i saosečćajni prema bubicama koje svakog dana gazite? Ili koje jedva da i primećujete?
Komunizam je predstavljen kao najdemonskiji period čovečanstva. Ali ne zaboravimo da komunizam nisu stvorili komunisti, već izrabljivačko plemstvo, buržoazija i njihov podmukli saradnik, možda čak i predvodnik, institucija boga. Da nije bilo mnogovekovnog ugnjetavanja, ne bi bilo ni crvenih revolucija, te je, stoga, olajavanje komunističkih težnji od strane ugnjetača i današnjih bezobzirnih lovatora jedan od najboljih primera suptilnog zla.
...
Shvatiti ličnost Adolfa Hitlera kao istorijsku posledicu samo po sebi predstavlja veliki posao i hvale dostojan čin objektivnosti.
Poznajući Obi Vana, jedan njegov intrnet-prijatelj je, pod utiskom da tvrdnja Hitler je kriv za sve zvuči isto kao i Hitlerova tvrdnja Jevreji su krivi za sve, u svojim komentarima priložio jedinstvenu satiru, koja je pozdravljena od svih drugih komentatora, kao i od čoveka koji je postavljanjem objave tražio odgovor.
Opšte oduševljenje koje su izazvali komentari - slobodno se može reći - autora, čije ime sam zaboravio, i čiji uvid u socijalnu psihologiju otkriva veliki um, podstaklo me je da ih sada ovde prepričam i da što većem broju ljudi pružim uvid u njih.
...Za pojavu istorijske posledice, poznate pod nazivom Hitler, krivi su jevrejski zelenaši. Za pojavu jevrejskih zelenaša kriva je crkva. Za pojavu crkve kriva je stara garda jevrejske masonerije. Za pojavu stare garde jevrejske masonerije krivi su Rimljani. Za pojavu Rimljana kriv je pitaj-boga-ko. Za pojavu pitaj-boga-kog kriv je pitaj-boga-ko-na-kvadrat, dok je za pojavu pitaj-boga-kog-na-kvadrat kriv je pitaj-boga-ko-na-kocku, čijoj pojavi je vinovnik pitaj-boga-ko-na-loptu....
Zalazeći u sve dublju prošlost, nalazimo i pitaj-boga-kog-na-kocku-pa-na-loptu-na-kvadrat, i tako redom, sve dok se autor iznenada nije setio pravog krivca za pojavu Rimskog carstva, i odustavši od pitaj-boga-ko argumenta, proglasio ga najvećim zlikovcem u istoriji čovečanstva.
...Za pojavu Rimljana kriv je onaj probisvet Odisej....
Odmah nakon spominjanja pra-probisveta, autor se odmah revnosno posvećuje prevodu njegovog imena. Srđan, Srđa, Rđa, čime izvežbaom oku čitaoca između redova ne promiče da je skraćivanjem i promenom smisla prevedenog imena, aludirano na ne tako redak metod utvrđivanja krivice. Hitro svodeći Odisejevo ime na jedan loš atribut, nepoznati autor nam ovde daje na znanje da nebrojene manipulacije u cilju podstrekivanja javnosti - koja će, na žalost, češće prihvatiti jednu naglašenu, udarnu besmislicu nego razložni argument - predstavljaju skoro svakodnevni element naših života.
...Njemu je prvom dunulo u glavu da drvenu konjinu ubaci među zidine Troje, iz čega je, kako nam je poznato, nastao veliki rusvaj. Preživeli Trojanci, otisnuli su se na more, da bi potražili novu domovinu. Iskrcali su se na ušću reke Tibar i pobrkali se sa domorocima. I, iz pobrkane krvi, rodili su se Romul i Rem.
Odisej je odista kriv za sve. Zamislite samo koja je to rđa od čoveka! 'Bem mu 'leba!...
Dobro, sad. Kriva je tu i ona vučica, ali o tom potom...
3.
Kao hipersenzitivna ličnost, Adolf Hitler je uživao u dobroj muzici, naročito u Vagnerovim kompozicijama, koje su ga dovodile do zanosa. Poznato je da je Vagner bio veliki prijatelj Fridriha Ničea. Dobrim delom, kroz muziku je izražavao iste stavove koje je Niče izložio u svojoj filozofiji.
Konzervativna, moralna, dobra Evropa bila je intelektualno uzdrmana kao nikada ranije. Vagner i Niče, gazili su preko svekolikog licemerja u koje je civilizovani hrišćanski svet ogrezao, izvršivši veliki uticaj na najinteligentnije ljude svog vremena. Lu salome, Sigmund Frojd i Karl Gustav Jung mogu se slobodno nazvati Ničeovom decom. Frojd jeste bio svestan da je najveći dubinski proučavalac čoveka svom, ali je, takođe, bio svestan da je najveći samo ako se računa naučni pristup. Za Ničea je saznao preko izvesnog doktora Brojera, kojeg je, Lu Salome angažovla da svog odbijenog udvarača izleči od očaja. Brojer je od Frojda tražio savete kako bi izašao na kraj sa neobičnim pacijentom, koji je vrlo brzo, spontano zamenio uloge sa svojim terapeutom. I jedino što je Frojd tada imao da kaže jeste da neobični pacijent, imenom Fridrih Niče, predstavlja najvećeg psihologa u istoriji čovečanstva.
Takođe, s punim pravom se može reći da je Niče bio i veliki književnik, u užem smislu te reči. Versifikacija Zaratustre predstavlja neponovljivo dostignuće. Još jedna stvar, pored versifikacije i mnoštva fenomenalnih, zdravih i slobodnih ideja, koja Zaratustru čini najdragocenijom knjigom u istoriji, jeste i stalno prisutna opasnost koja iz nje zrači. Nisu retki slučajevi destruktivnog ponašanja od strane neukih Ničeovih obožavalaca. Mnogi inteligentni robijaši, sa kojima sam, prilikom potrage za književnim materijalom imao priliku da se sretnem, o Ničeu su govorili skoro na isti način na koji su oni malo manje inteligentni govorili o crkvenom bogu.
Međutim, ono što promiče većini Ničeovih čitalaca - u koju se i sam Adolf Hitler može ubrojati - jeste upozorenje dato ispod naslovne strane Zaratustre: Knjiga za svakoga i ni za koga!
Prema Herodotovoj istoriji, kada bi stari persijanci na većima morali donositi važne odluke, najpre bi se napili i tako pijani odlučivali. Potom bi se treznili i razmatrali odluke koje su doneli u pijanom stanju. Najzad, ponovo bi se napili i razmišljali da li su njihova trezna razmatranja bila valjana.
Sve ovo - pored činjenice da alkohol često podstiče odvažnost, naročito kada je potrebno slobodno govoriti - ukazuje i na svest o fenomenu, danas poznatom pod nazivom brain storming, o idejama bez povoda, čijeg značenja, često nije svestan čak ni onaj ko ih je izgovorio. Opijati podstiču intuiciju, tako da, s te strane gledano, nije nimalo čudno što su poput mnogih primitivnih nroda, Persijanci donosili odluke na taj način, iako su bili nosioci jedne drevne civilizacije.
Sećanje na prošla vremena, uglavnom se gubi, bez obzira na istorijske dokumente. Iskonski uvidi u čovekovu suštinu skoro uvek isčile, tako da nije slučajno što je Fridrih Niče, upravo persijskog proroka, koji čovekovo sopstvo nije zatrpavao nebrojenim dogmama, izabrao za zvezdu vodilju svoje filozofije.
Evo vam kažem: treba imati još Haosa u sebi, pa moći stvoriti treperavu zvezdu. I kažem vam; vi imate još Haosa!
...
Shvatiti ličnost Adolfa Hitlera kao istorijsku posledicu samo po sebi predstavlja veliki posao i hvale dostojan čin objektivnosti.
Poznajući Obi Vana, jedan njegov intrnet-prijatelj je, pod utiskom da tvrdnja Hitler je kriv za sve zvuči isto kao i Hitlerova tvrdnja Jevreji su krivi za sve, u svojim komentarima priložio jedinstvenu satiru, koja je pozdravljena od svih drugih komentatora, kao i od čoveka koji je postavljanjem objave tražio odgovor.
Opšte oduševljenje koje su izazvali komentari - slobodno se može reći - autora, čije ime sam zaboravio, i čiji uvid u socijalnu psihologiju otkriva veliki um, podstaklo me je da ih sada ovde prepričam i da što većem broju ljudi pružim uvid u njih.
...Za pojavu istorijske posledice, poznate pod nazivom Hitler, krivi su jevrejski zelenaši. Za pojavu jevrejskih zelenaša kriva je crkva. Za pojavu crkve kriva je stara garda jevrejske masonerije. Za pojavu stare garde jevrejske masonerije krivi su Rimljani. Za pojavu Rimljana kriv je pitaj-boga-ko. Za pojavu pitaj-boga-kog kriv je pitaj-boga-ko-na-kvadrat, dok je za pojavu pitaj-boga-kog-na-kvadrat kriv je pitaj-boga-ko-na-kocku, čijoj pojavi je vinovnik pitaj-boga-ko-na-loptu....
Zalazeći u sve dublju prošlost, nalazimo i pitaj-boga-kog-na-kocku-pa-na-loptu-na-kvadrat, i tako redom, sve dok se autor iznenada nije setio pravog krivca za pojavu Rimskog carstva, i odustavši od pitaj-boga-ko argumenta, proglasio ga najvećim zlikovcem u istoriji čovečanstva.
...Za pojavu Rimljana kriv je onaj probisvet Odisej....
Odmah nakon spominjanja pra-probisveta, autor se odmah revnosno posvećuje prevodu njegovog imena. Srđan, Srđa, Rđa, čime izvežbaom oku čitaoca između redova ne promiče da je skraćivanjem i promenom smisla prevedenog imena, aludirano na ne tako redak metod utvrđivanja krivice. Hitro svodeći Odisejevo ime na jedan loš atribut, nepoznati autor nam ovde daje na znanje da nebrojene manipulacije u cilju podstrekivanja javnosti - koja će, na žalost, češće prihvatiti jednu naglašenu, udarnu besmislicu nego razložni argument - predstavljaju skoro svakodnevni element naših života.
...Njemu je prvom dunulo u glavu da drvenu konjinu ubaci među zidine Troje, iz čega je, kako nam je poznato, nastao veliki rusvaj. Preživeli Trojanci, otisnuli su se na more, da bi potražili novu domovinu. Iskrcali su se na ušću reke Tibar i pobrkali se sa domorocima. I, iz pobrkane krvi, rodili su se Romul i Rem.
Odisej je odista kriv za sve. Zamislite samo koja je to rđa od čoveka! 'Bem mu 'leba!...
Dobro, sad. Kriva je tu i ona vučica, ali o tom potom...
3.
Kao hipersenzitivna ličnost, Adolf Hitler je uživao u dobroj muzici, naročito u Vagnerovim kompozicijama, koje su ga dovodile do zanosa. Poznato je da je Vagner bio veliki prijatelj Fridriha Ničea. Dobrim delom, kroz muziku je izražavao iste stavove koje je Niče izložio u svojoj filozofiji.
Konzervativna, moralna, dobra Evropa bila je intelektualno uzdrmana kao nikada ranije. Vagner i Niče, gazili su preko svekolikog licemerja u koje je civilizovani hrišćanski svet ogrezao, izvršivši veliki uticaj na najinteligentnije ljude svog vremena. Lu salome, Sigmund Frojd i Karl Gustav Jung mogu se slobodno nazvati Ničeovom decom. Frojd jeste bio svestan da je najveći dubinski proučavalac čoveka svom, ali je, takođe, bio svestan da je najveći samo ako se računa naučni pristup. Za Ničea je saznao preko izvesnog doktora Brojera, kojeg je, Lu Salome angažovla da svog odbijenog udvarača izleči od očaja. Brojer je od Frojda tražio savete kako bi izašao na kraj sa neobičnim pacijentom, koji je vrlo brzo, spontano zamenio uloge sa svojim terapeutom. I jedino što je Frojd tada imao da kaže jeste da neobični pacijent, imenom Fridrih Niče, predstavlja najvećeg psihologa u istoriji čovečanstva.
Takođe, s punim pravom se može reći da je Niče bio i veliki književnik, u užem smislu te reči. Versifikacija Zaratustre predstavlja neponovljivo dostignuće. Još jedna stvar, pored versifikacije i mnoštva fenomenalnih, zdravih i slobodnih ideja, koja Zaratustru čini najdragocenijom knjigom u istoriji, jeste i stalno prisutna opasnost koja iz nje zrači. Nisu retki slučajevi destruktivnog ponašanja od strane neukih Ničeovih obožavalaca. Mnogi inteligentni robijaši, sa kojima sam, prilikom potrage za književnim materijalom imao priliku da se sretnem, o Ničeu su govorili skoro na isti način na koji su oni malo manje inteligentni govorili o crkvenom bogu.
Međutim, ono što promiče većini Ničeovih čitalaca - u koju se i sam Adolf Hitler može ubrojati - jeste upozorenje dato ispod naslovne strane Zaratustre: Knjiga za svakoga i ni za koga!
Tako je govorio Zaratustra
1.Prema Herodotovoj istoriji, kada bi stari persijanci na većima morali donositi važne odluke, najpre bi se napili i tako pijani odlučivali. Potom bi se treznili i razmatrali odluke koje su doneli u pijanom stanju. Najzad, ponovo bi se napili i razmišljali da li su njihova trezna razmatranja bila valjana.
Sve ovo - pored činjenice da alkohol često podstiče odvažnost, naročito kada je potrebno slobodno govoriti - ukazuje i na svest o fenomenu, danas poznatom pod nazivom brain storming, o idejama bez povoda, čijeg značenja, često nije svestan čak ni onaj ko ih je izgovorio. Opijati podstiču intuiciju, tako da, s te strane gledano, nije nimalo čudno što su poput mnogih primitivnih nroda, Persijanci donosili odluke na taj način, iako su bili nosioci jedne drevne civilizacije.
Sećanje na prošla vremena, uglavnom se gubi, bez obzira na istorijske dokumente. Iskonski uvidi u čovekovu suštinu skoro uvek isčile, tako da nije slučajno što je Fridrih Niče, upravo persijskog proroka, koji čovekovo sopstvo nije zatrpavao nebrojenim dogmama, izabrao za zvezdu vodilju svoje filozofije.
Evo vam kažem: treba imati još Haosa u sebi, pa moći stvoriti treperavu zvezdu. I kažem vam; vi imate još Haosa!
2.
Esencija sveta i svekolikog postojanja leži u haosu, što naučna dostignuća jasno pokazuju. Kvantna fizika, logičkim putevima, racionalno i egzaktno, dolazi do besmislenih rezultata, koji se kristališu kao prizori iz sna, što se nakon buđenja transformišu u najobičnije raštrkane pramenčiće magle.
Suština nema smisao, nema uređenje. Sušrina, Bog, Tao, Zen, Nešto-Kuća, predstavlja potpuni nered. Uređenje svemira, pravilnosti u kretanju nebeskih tela, uređenje čovekovog životnog prostora i unutrašnje uređenje individue, predstavljaju samo bekstvo od esencijelnog haosa.
Zamislimo ljudsku jedinku kao jedan bio-bit bezgranično moćnog kompjutera, sačinjenog od svega postojećeg. Nebrojeni bitovi su u stalnoj kontradiktornosti i neusklađenososti. Tako je i unutar čoveka, koji je, poput svemira, sačinjen od nebrojenih informacija.
Uređenje internih, kontradiktornih i sukobljenih jedinica ljudske individue, naziva se ličnošću. Ali Ličnost, takođe, predstavlja izuzetno opasan pojam. Ličnost je zaborav. Ličnost je često jednolinijski um. Osećanja, koja, bez obzira na njihovu kakvoću, teku jednom linijom. Ličnost je vezivanje za profesiju, za institucije, za fraze i parole. Ličnost je zaboravljanje neizbrojnog mnoštva svetova unutar jedinke.
Budite pažljivi prema svojoj ličnosti, koristite je, ali joj nemojte verovati.
3.
Opasno je živeti sigurno! Rečenica koja se obično pripisuje najpoznatijoj Frojdovoj učenici, slobodoumnoj pesnikinji ruskog porekla, Lu Salome. Ipak, tu rečenicu sam pročitao kod Ničea. Svejedno je ko od njih dvoje ju je prvi plasirao u javnost, jer da Lu Salome nije imala kontakta sa Ničeom, onda ne bi bilo ni njenog učitelja Sigmunda Frojda, onakvog kakvog ga je istorija zapamtila, a samim tim ni njegove najpoznatije učenice, čiji talenat za psihoanalizu je prevazilazio i samog učitelja.
Neodobravanje sigurnom životu, kako mnogi neuki čitaoci misle, ovde se ne bi moglo povezati sa bespotrebnim izlaganjem opasnosti. Naprotiv! Ničeovska težnja opasnosti je unutrašnja potreba, možda čak i urođeni imperativ, i često ima sasvim sublimna svojstva.
Upoznao sam čoveka koji je, pročitavši Ničea, počeo da se bavi adrenalinskim sportovima, iako mu nisu predstavljali zadovoljstvo. Sada je u invalidskim kolicima. Išao je protiv sebe samog.
Ničeovski pojam sigurnosti i opasnosti, više je vezan za iznošenje stvari na videlo. Svi mi u sebi nosimo nebrojene karakteristike koje bi na svetlosti dana izazvale osudu mase. Svaki pojedinac u masi, svestan je da i sam često postupa protivno masovnom moralu. Ali svaki pojedinac u masi razmišljaće jedino umom kolektiva, osećaće umom kolektiva, i nikada mu, kao ni čitavom kolektivu, neće biti važna sopstvena podmuklost i licemerje, iako će podmuklost i licemerje osuđivati.
Ničeov Zaratustra ide u planinu, u ledene pustare, ne klanja se kumirima vatre, odriče se svih opšte-prihvaćenih vrednosti, znajući da ni za jednu individuu takve vrednosti ne predstavljaju ništa više od saobraćajnog znaka.
Zaratustra pleše na žici, na ivici litice, odbačen je, jer je bio dosledan sebi samom. I težnja za doslednošću sopstvenim, autohtonim porivima predstavlja najveću opasnost kojoj se čovek može izložiti.
4.
Volim čoveka koji voli svoju vrlinu, jer vrlina je želja za propadanjem i strela čeznuća!...
Čovek se menja. Iz dana u dan. I, najčešće, promene su neznatne i neprimetne. Ali promena koja bi imala kvalitet propadanja našeg starog ja mogla bi se nazvati jedino posledicom VRLINE.
Vrlina ne vodi uvek ličnom boljem životu ili boljem životu izvesne skupine. Vrlina može odvesti u propast, što je svim istiski vrlim ljudima savršeno poznato.
Propast nije kraj sveta. Propast je novi život.
Trebalo bi da želiš sagoreti u svom plamenu, jer kako ćeš ponovo nastati ako se prethodno nisi pretvorio u pepeo.
Mit o Feniksu je najbolji prikaz vrline koji je ljudima ostavljen u amanet.
5.
Ničeov udar na moralne vrednosti, nikako se ne bi mogao smatrati njegovom sopstvenom nemoralnošću. Mase nikada nisu moralne, a samim tim ni masovni stavovi. Ljudi uglavnom govore u skladu sa opšteprihvaćenim vrednostima. Na primer, kada je u medijima izložen problem nepotizma, zapošljavanja na poželjnim radnim mestima putem rodbinskih i sličnih veza, jedan afirmisani moderni srpski pisac iznosi najlicemerniji mogući stav. Govori o tome kako smo svi mi vaspitavani u cilju gajenja porodičnih vrednosti, te, stoga, ne vidi šta bi u celoj priči bilo loše. I naravno da je tako govorio, pošto je jasno da se, kao pisac, nikada ne bi afirmisao bez nepotističkih manipulacija.
Bez sposobnosti da razluči isticanje porodičnih vrednosti kao principa od nezakonitog rada na bogaćenju sopstvene porodice, neimenovani pisac se teško može nazvati licemernim. Međutim, u slučaju da je ipak kadar da sabere i razbere, savim je izvesno da je u pitanju čovek koji ne preza od gaženja preko tuđih porodica i hranjenja svoje dece krvlju tuđe dece.
Ipak, skoro celokupna javnost, čak i ako primeti omaške u njegovoj postavci, revnosno će ga podržati, jer to je prihvaćeni moral.
Za Fridriha Ničea, najiskrenijeg mislioca, koji je bio kadar da i sopstveni spomen, radi istine, ostavi vekovnoj osudi i poruzi vrlih građana, primer moralnosti je rimski patricij koji rođenog sina osuđuje na smrtnu kaznu, čime, svidelo se to nama ili ne, kao vodilju ima, upravo, principe porodičnih vrednosti, a samim tim i principe čitave nacije.
6.
Bog je mrtav!
Ničeova rečenica koja je izazvala masovno zgražavanje njegovih savremenika. Ipak, jasno je da mase, i svi vrli ljudi u njihovim okvirima, svi zvanično inteligentni ljudi, nisu mogli razumeti jednu toliko provokativnu, ali krajnje istinitu stavku.
Iz Ničeovih dela može se videti da je on nije bio niimalo prizeman filozof, već i sjajan metafizičar. I, sasvim sigurno, najveći kojeg je čovečanstvo iznedrilo i istorija zapamtila.
Bog, kao Apsolut, kao sveprisutna energija, nikako nije mogao ostati van Ničeovih misli. S te strane, njegovo shvatanje boga, odnosno svekolike kosmičke energije - one koja se vidljivo manifestuje, kao i one najsuptilnije - slično jeshvatanju Alberta Ajnštajna, koji je sebe nazivao nereligioznim vernikom.
Izjavivši da je bog mrtav, Niče je samo pokušao da podstakne čovečanstvo na novo i slobodoumnije razmišljanje. Njegove reči imale su odjeka jedino među njemu sličnim ljudima, ali ne i među širom populacijom. I naravno da je on to znao. Ja nisam čovek od danas. Ja nisam čovek od sutra. Ja sam čovek od prekosutra.
Institucionalizovani bog nikada nije istinski, apsolutni bog. Naročito kada je u pitanju hrišćanstvo, koje upšte nije učenje Isusa Hrista, već crkveno učenje o Isusu. Bogu je podjednako stalo i do dobra, kao i do zla. Ili, tačnije rečeno, indiferentan je prema obema kategorijama. Ako bez boga nije moglo postati ništa od onoga što je postalo, očigledno je da je i zlo božja tvorevina. Ratovi, bolesti, kriminal, izrabljivanja, revolucije.
Činiti dobro radi boga je beskoristan posao. Boga se ne tiču ljudske kategorije. On nema svoje miljenike. Dijalektika suprotstavljenih principa je neophodna za čovečanstvo, za napredak i za samo stvaranje. Prvi dah svemira, bio je dijalektika.
Stoga, ako težimo nekoj moralnosti, pravednosti, dobroti, to činimo po božjoj volji, jer on nas je tako determinisao. Mi nismo mogli birati naše predispozicije niti okolnosti u kojima ćemo biti rođeni, od čega je kasnije razvijaje naših predispozicija zavisilo. Ali bog nas neće podržati zbog naše pravde. Njemu su potrebni i oni koji neće biti pravedni i koje, zbog njihove nepravde ne može kazniti, jer nepravda je takođe njegova volja.
I Njegova volja je hladna. Bezbrižna. Dalekih zvezda zemlja se ne tiče. Ili, možemo preciznije reći, mi se apsolutnog boga tičemo onoliko koliko se nas samih tiče jedan kvadratni nanometar naše kože. Ili, pak, kvadratni nanometar izdvojen iz jednog kvadratnog nanometra...
7.
Saosećanje u nesreći bližnjeg: vašemu bližnjem desila se nesreća. I vi odlazite kod njega, islikavate mu njegov udes sa svih strane, pružate mu podršku, osećate se društvenim među tolikim ljudima koji su došli da saučestvuju. Ali, budimo iskreni; sebi ste priredili zabavno veče.
Navedena odrednica iz ničeovog Osvita svima nama je iskustveno poznata. Setite se sahrana i okupljanja u kući preminulog pre sahrane. Setite se usiljenog naricanja, kojeg je, srećom, danas sve manje i manje. Setite se torokuša koje su zapomagale i plakale, a odmah potom otpočinjale svoje brbljarije. Setite se ponosa onih koji saosećaju.
Odista, nesreće su mnogima dobra zabava.
8.
Ako želite da se oslobodite svojih poroka, onda to činite bez strasti. U suprotnom ćete samo jedan porok zameniti drugim.
Pogledajte lica velikih hrišćana. TO SU LICA VELIKIH MRZILACA.
9.
Ničeov nadčovek u širim čitalačkim masama, uglavnom je pogrešno shvaćen. Imao sam priliku da čujem poštovaoce Ničeovog dela koji pod nadčovekom smatraju ljude koji treniraju u teretani pod velikom dozom steroida. Naravno da tu ima malo istine, ali jako malo.
Od drugih sam mogao čuti definiciju nadčoveka kao osobe koja bezobzirno teži da zauzme neki povoljan položaj u društvu, dobro radno mesto, veliku platu, i sl. Naravno da i tu ima istine. Ali Sam Niče bi takve ljude nazvao dekadentima i njihov status bi definisao kao posledicu dekadentne volje za moći.
Na primer, moć crkve je već vekovima ogromna. To, naravno, ne važi samo za katoličku crkvu, koja je, barem po spoljašnjim manifestacijama, ubedljivo najmoćnija. Sve ostale institucije koje nude boga kao svoj proizvod, koriste iste metode. Poznato kako je crkva došla na vlast. Okupljajući mase demagogijom nehajnosti prema ovozemaljskom životu i dražesnim obećanjem raja. Međutim, cilj crkve je bio zauzimanje imprerije, rimskog carstv i, upravo, ovozemaljskih dobara. Društveni status koji pruža maska svetosti, svakako je ovozemaljsko dobro. Takve podvale, prema Ničeu, predstavljaju najveće srozavanje čoveka i, uprkos moći koju pružaju, iza njih se krije nemoć zabilo kakvim otvorenim, iskrenim aktom.
NADČOVEK je, pre svega, metafora potpune samospoznaje i hrabrosti za otvorenim delovanjem i slobodnim razmišljanjem, bez obzir na svest o verovanoj osudi takvog delovanja i razmišljanaja. I, ono što je jako bitno, nadčovek podrazumeva sublimaciju. Okretanje sopstvene destruktivnosti u konstruktivan smer. Potpuno priznavanje i konstruktivno iskorišćavanje sveg zla koje u sebi nosimo, čime se postiže veliki lični i društveni razvoj.
Nadčovek je psihoanaliza!
Nadčovek je u potpunosti samosvestan i psihoanalitičar mu nije potreban!
Niko od nas nije nadčovek niti će ikada biti!
Nadčovek je samo težnja!
NADČOVEK JE SMISAO ZEMLJE
Saosećanje u nesreći bližnjeg: vašemu bližnjem desila se nesreća. I vi odlazite kod njega, islikavate mu njegov udes sa svih strane, pružate mu podršku, osećate se društvenim među tolikim ljudima koji su došli da saučestvuju. Ali, budimo iskreni; sebi ste priredili zabavno veče.
Navedena odrednica iz ničeovog Osvita svima nama je iskustveno poznata. Setite se sahrana i okupljanja u kući preminulog pre sahrane. Setite se usiljenog naricanja, kojeg je, srećom, danas sve manje i manje. Setite se torokuša koje su zapomagale i plakale, a odmah potom otpočinjale svoje brbljarije. Setite se ponosa onih koji saosećaju.
Odista, nesreće su mnogima dobra zabava.
8.
Ako želite da se oslobodite svojih poroka, onda to činite bez strasti. U suprotnom ćete samo jedan porok zameniti drugim.
Pogledajte lica velikih hrišćana. TO SU LICA VELIKIH MRZILACA.
9.
Ničeov nadčovek u širim čitalačkim masama, uglavnom je pogrešno shvaćen. Imao sam priliku da čujem poštovaoce Ničeovog dela koji pod nadčovekom smatraju ljude koji treniraju u teretani pod velikom dozom steroida. Naravno da tu ima malo istine, ali jako malo.
Od drugih sam mogao čuti definiciju nadčoveka kao osobe koja bezobzirno teži da zauzme neki povoljan položaj u društvu, dobro radno mesto, veliku platu, i sl. Naravno da i tu ima istine. Ali Sam Niče bi takve ljude nazvao dekadentima i njihov status bi definisao kao posledicu dekadentne volje za moći.
Na primer, moć crkve je već vekovima ogromna. To, naravno, ne važi samo za katoličku crkvu, koja je, barem po spoljašnjim manifestacijama, ubedljivo najmoćnija. Sve ostale institucije koje nude boga kao svoj proizvod, koriste iste metode. Poznato kako je crkva došla na vlast. Okupljajući mase demagogijom nehajnosti prema ovozemaljskom životu i dražesnim obećanjem raja. Međutim, cilj crkve je bio zauzimanje imprerije, rimskog carstv i, upravo, ovozemaljskih dobara. Društveni status koji pruža maska svetosti, svakako je ovozemaljsko dobro. Takve podvale, prema Ničeu, predstavljaju najveće srozavanje čoveka i, uprkos moći koju pružaju, iza njih se krije nemoć zabilo kakvim otvorenim, iskrenim aktom.
NADČOVEK je, pre svega, metafora potpune samospoznaje i hrabrosti za otvorenim delovanjem i slobodnim razmišljanjem, bez obzir na svest o verovanoj osudi takvog delovanja i razmišljanaja. I, ono što je jako bitno, nadčovek podrazumeva sublimaciju. Okretanje sopstvene destruktivnosti u konstruktivan smer. Potpuno priznavanje i konstruktivno iskorišćavanje sveg zla koje u sebi nosimo, čime se postiže veliki lični i društveni razvoj.
Nadčovek je psihoanaliza!
Nadčovek je u potpunosti samosvestan i psihoanalitičar mu nije potreban!
Niko od nas nije nadčovek niti će ikada biti!
Nadčovek je samo težnja!
NADČOVEK JE SMISAO ZEMLJE
10.
Poznato je da svi proroci za svoje učenje kažu da je jedina istina. Naravno, ako se izuzmu učenja srodnih proroka, skoncentrisanih na istu predstavu onostranog. Ali niko od njih istinom neće nazvati učenje proroka drugačijih religija. Izigravaće izvesnu toleranciju, hrišćani će reći kako je Buda dobar prorok, ali malo zabludeo. Muhamed je dobar prorok, ali malo zabludeo. Ne vidi istinskog boga.
Međutim, Ničeov Zaratustra neće za svoje učenje reći da je jedina istina. Naprotiv! Svoje sledbenike će oterati od sebe.
Šta vam znači da mi dižete spomenike i slavoluke koji mogu pasti i razbiti vam glavu...
Sada vas pozivam da mene izgubite i sebe nađete. I kada me se svi budete odrekli, ja ću vam ponovo doći.
To je pravi prorok!
Oldos Haksli
1.
Psihologija Oldosa Hakslija u romanu Kontrapunkt života nemerljivo je potpunija od psihloških razmatranja Fjodora Dostojevskog, čak i kada se sva njegova dela sagledau u celini. Kod Dostojevskog duša je ravna dogmi, odnosno, nametnutom i opšteprihvaćenom učenju. Kod Hakslija, duša je neograničena, ne sabija se u obrazac, ne teži indentifikaciji sa onostranim, pošto je svaka ljudska manifestacija ravna onostranom. To bi bio panteistički stav prema svetu i životu, koji se može nači u mnogim biblijskim stihovima, ali koji je od strane insitucije boga i pristalice institucionalizovanog boga previđen, pa čak se može reći i da se pred njim namerno zažmurilo.
Kontrapunkt života prikazuje mnogobrojne, detaljno opisane ljude, i kontraste među njima, kao i u njima samima. Mogu se naći idealisti i duhovnici sterilnog uma, kao i umetnici koji, pre svega, slave materijalno ispoljavanje života, jer materija je podjednako onostrana kao i duša, budući da je samo njena manifestacija. Tu su i ateisti, koji su nesvesno, mnogo dosledniji hrišćanskim nazorima od samih hriščana. Fatalisti koji i pored svoje inteligencije žive u totalnom neredu, nemajući više volje da išta promene, jer su shvatili svoju determinisanost. Realisti, humanitarci, altruisti i čovekomrzci. I oni koji govore kako se bog nalazi upravo u toj raznovrsnosti među pojedincima, kao i u raznovrsnosti unutar same jedinke.
I, pre svega, tamo gde se o bogu najviše govori, tamo gde se bog najviše veliča, bog je najmanje prisutan, što je, opet, u skladu sa sufijanskim načelima: Sve dok sve medrese i minareta ne budu srušena, na svetu neće biti pravog muslimana; kao što je u skladu i sa samim Hristovim učenjem: Ja nisam u hramovima rukotvorenim, niti u crkvama građenim od drveta. Ja sam svuda oko vas i u vama samima.
Psihologija Oldosa Hakslija u romanu Kontrapunkt života nemerljivo je potpunija od psihloških razmatranja Fjodora Dostojevskog, čak i kada se sva njegova dela sagledau u celini. Kod Dostojevskog duša je ravna dogmi, odnosno, nametnutom i opšteprihvaćenom učenju. Kod Hakslija, duša je neograničena, ne sabija se u obrazac, ne teži indentifikaciji sa onostranim, pošto je svaka ljudska manifestacija ravna onostranom. To bi bio panteistički stav prema svetu i životu, koji se može nači u mnogim biblijskim stihovima, ali koji je od strane insitucije boga i pristalice institucionalizovanog boga previđen, pa čak se može reći i da se pred njim namerno zažmurilo.
Kontrapunkt života prikazuje mnogobrojne, detaljno opisane ljude, i kontraste među njima, kao i u njima samima. Mogu se naći idealisti i duhovnici sterilnog uma, kao i umetnici koji, pre svega, slave materijalno ispoljavanje života, jer materija je podjednako onostrana kao i duša, budući da je samo njena manifestacija. Tu su i ateisti, koji su nesvesno, mnogo dosledniji hrišćanskim nazorima od samih hriščana. Fatalisti koji i pored svoje inteligencije žive u totalnom neredu, nemajući više volje da išta promene, jer su shvatili svoju determinisanost. Realisti, humanitarci, altruisti i čovekomrzci. I oni koji govore kako se bog nalazi upravo u toj raznovrsnosti među pojedincima, kao i u raznovrsnosti unutar same jedinke.
I, pre svega, tamo gde se o bogu najviše govori, tamo gde se bog najviše veliča, bog je najmanje prisutan, što je, opet, u skladu sa sufijanskim načelima: Sve dok sve medrese i minareta ne budu srušena, na svetu neće biti pravog muslimana; kao što je u skladu i sa samim Hristovim učenjem: Ja nisam u hramovima rukotvorenim, niti u crkvama građenim od drveta. Ja sam svuda oko vas i u vama samima.
2.
Oldos Haksli takođe se pokazao i kao odličan futurolog. Slobodno se može reći i kao avangarda sociološko-psihološke futurologije. Društveno uređenje budućnosti, zauzima i dobar deo knjiga čuvenih naučno-fantastičnih autora, kao što su artur Klark i Isak Asimov. Međutim, u svom romanu Vrli novi svet, Haksli daje izvrsnu studiju budućeg društva na osnovu poznavanja ustaljene psihologije čovečanstva, koja se generalno gledano, uopšte ne menja.
U hipotetičkom društvu budućnosti, koja se sada čak može nazvati i bliskom, ljudske jedinke se proizvode. ništa se ne prepušta slučaju. Čovečanstvo je podeljeno na klase, kao što je uvek i bilo. Klasu A čine vlastodršci, naučnici, intelektualna elita, dok je klasa B sačinjena od veštih radnika, operatera, računovođa, medicinskih sestara, bolničara i sl. Klasu C čine fizikalci. Beskorisne klase, nesposobne jedinke čak i ne postoje.
Međutim, svakako ne samo iz želje srca, već i na osnovu jasne prospekcije celokupne istorije, Haksli u svojoj knjizi negde poriče apsolut superiornosti A klase...
Нема коментара:
Постави коментар