Nekada davno, dok je svet još uvek bio nov, baba Desa mi je ispričala basnu o mačku i petlu. I o strašnoj, mračnoj šumi.
Mačak i petao su bili najbolji drugari. Igrali su se zajedno, otkako znaju za sebe. Na kraju su se i pobratimili i izgledalo je da ih ništa na svetu ne može razdvojiti.
Jednom prilikom, dok su švrljali unaokolo, prošli su opasno blizu velike šume. Petao je bio nesmotren, iako je znao da se ne bi trebalo dalje približavati. Zalepetao je krilima i odprhnuo skoro do prvog drveća. Pod seni koje su se nadvile nad rubom pitomog polja. Mačak ga je upozoravao da se vrati, ali petao se izgovarao kako mu je potrebno malo 'ladovine.
I tako, dok je 'ladio svoju usijanu glavu, iz šume je provirila lisica. Lukavo i nečujno se prišunjala i u jednom skoku ga zgrabila. I odmah šmugnula nazad u šumu.
Dok je sa bespomoćnim petlom u zubima sve više zalazila u mračne dubine tajanstvene šume, mačak je mogao samo da trči tamo-vamo, nemajući hrabrosti, a ni moći da išta preduzme. I jedino je sve dalji glas njegovog pobratima odjekivao u njegovim ušima.
"Maco-braco, maco-braco, lija mene davi, 'odi me izbavi!"
Ni dan danas ne mogu da zaboravim tugu i sigurnu jezu koju sam te davne zime osetio kraj šporeta u kući od nepečene cigle i zidova oblepljenih blatom i slamom, u koji je baba Desa, pričajući priču, stalno trpala grančice i kočanjke.
Ali, mnogo godina kasnije, čitajući obimni roman Alekseja Ivanova Srce tajge ( Сердце пармы - княгиня гор ) , imao sam priliku da vidim, permsko-ruskog kneza Mihajla, kao da stoji preda mnom, dok se, pre pohoda na Ural, u strane i nepoznanicom jezive zemlje, priseća priče svoje dadilje. Priče koja se završava istim onim rečima kojim ju je baba Desa završila. Onim očajničkim cviljenjem, dok duša tone u mrak. Maco-braco, maco-braco,....
Bilo mi je potrebno više od dve decenije da bih saznao kako su baba Desine nepismene priče prešle preko hiljada kilometara i nebrojenih vekova, da bi meni bile ispričane. Tamo, kraj šporeta, u kući od nepečene cigle, oblepljene slamom i blatom. I, trag svemu tome postoji u mojim knjigama.
Pričam ti priču, po zaboravljenim nedođijama, u jezivo hladne dane, kraj vatrice u izbici, okružen kumirima iskona... ( Priče iz Geta; amazon.com )
Нема коментара:
Постави коментар