IX
Dani prolaze. Osuđenicima iz
podruma vreme teče u dva smera. Ponekad se zaustavlja. Ponekad proživljavaju
vanvremenska iskustva. Ponekad zalaze u čudne svetove, koji se vrtlože i jedan
u drugi upliću.
Miroslav Kozletić, do nedavno
stanar podrumske tamnice broj 27, smešten na najvišem spratu zatvora, sada vidi smenu dana i noći. Vidi svitanja,
jutra, podnevlja i večeri. Vidi noć, i poneku zvezdu na malom parčetu neba,
dostupnom njegovom pogledu bez treptaja. Uglavnom sedi u invalidskim kolicima
postavljenim na hodniku, pred visoki prozor sa rešetkama. U njegovoj sobi
taloži se još dvadesetak nesrećnika, prljavih, balavih, lica umazanog hranom.
I, kao što, naizgled, ne primećuje boje neba, ne primećuje ni njih. Sedi, bez
pokreta i reči, na hodniku ili u sobi bez prozora. Poput vegetirajućeg
organizma. Medicinsko osoblje ponekad dolazi da ga uveče smesti u krevet.
Ponekad ga zaboravlja. Njemu je svejedno.
Na oluku, pod krovom susednog
bloka, s one strane pakleno dubokog šetališta, potpuno okruženog
četvorospratnim zidovima, stoji vrana. Stoji, upisana u njegove oči. Usne mu na
trenutak gube okamenjeno obličje arhajskog osmeha. Levi obraz se nabira u
naznaku zadovoljstva. I, na trenutak, on se odista smeši. Asimetrično i možda
stidljivo, kao da želi svoju slatku tajnu da sakrije od svih koji bi ga
nenadano mogli videti. Kao da želi sakriti svaki trag svesti i osećanja. Sakriti,
čak i od svetlosti koja teče nebom.
Oko znanja cakli se na crnoj ptici. Oko straha sada poziva na akciju. Upisuje se u kamen Miroslavljevog
oka. Dvojica ljudi, izlaze iz blindiranog mercedesa, obučeni u skupocena crna
odela, crnim svilenim mašnama na bele tufne pritegnutih podvaljaka.
Velika kapija njihovog
dvorišta na Dedinju već je otvorena daljinskim upravljačem. Sigurnosna kamera
se cakli nad njom. Šofer još uvek čeka pred ulazom. Osvrću se i daju mu znak da
odveze kola do garaže. Istovremeno. Jedan levom, drugi desnom rukom...
BLIZANCI SAVIĆ!!!
JEDAN KADIJA, DRUGI SUDIJA!!!
JEDAN DRUGOME ODRAZ U
OGLEDALU!...
Približavaju se manjoj kapiji,
namenjenoj pešacima. Nešto se sija odande. Na vrhu kitnjaste porte upostojila
se crna ptica, mirna kao tišina u u smiraj kasnog leta po poljima. Potpunom,
glatkom tamom ispunjena peraja udaraju u mozak. Zaslepljuju i remeti uvid.
Sunce je zaobilazi. Kao neprelaznu prepreku.
Braća Savić na trenutak
pogledaše jedan drugog. Još desetak koraka i stižu neposredno pred kapiju. Sada
jasno vide. Oko znanja se cakli sa
crne ptice. Oko straha.
Dejan jovanović - Mreza ( amazon.com )
Нема коментара:
Постави коментар