четвртак, 26. фебруар 2015.

Konte

  Konte je svakako jedan od dva najbolja romana Mome Kapora, a, s punim pravom bi se moglo reći, i jedan od najboljih romana srpske književnosti. Istina je da kod nas postoji težnja da se najboljim delima smatraju ona koja supisana ozbiljnim tonom, što Konte, prvi pogled, uopšte nije.
  Pisan na osnovu priče istinite ličnosti, koja je želela da ostane upamćena ne po svom nezavidnom životu, već po svemu onome što je u sebi imala, a nije uspela da ispolji, ovaj roman je samo elegantno Momino prepričavanje lažne ispovesti jednog izuzetno maštovitog, ali zasigurno ne baš naročito rečitog čoveka. Svojim istančanim, glatkim rečenicama, koje teku kao bistra voda, Momo je ovde u punom sjaje pokazao svoje umeće džins proze, i, naravno - kao i u svim ostalim delima, bilo da su pisana u srećnije vreme velike Jugoslavije, ili u vreme nakon njenog raspada, kada su rečenice ovog maestra nastavile podjednako glatko da teku, ali više ne kao bistri planinski potoci, već kao potoci suza - savim spomtano ostao dosledan svom stilu, takođe sasvim spontano rođenom, iz njegovih prvih književnih rečenica i prve napisane pripovetke Čudo se dešava Bel Amiju.
  Fuga Kaporiana je, možda, jedini u istoriji književnosti zabeleženi stil koji je imao samo jednog predstavnika, to jest, samo svog tvorca. Momo nije pisao o neospornoj harmoniji sveta, što jeste slučaj sa većinom pisaca koji pišu tako glatkim rečenicama. Momo je pisao o skladu, podjednako kao i o neskladu. Raznoliki ljudi i događaji, koji se aizgled ne mogu uskladiti, kroz njegova deladosežu do nivoa nekog višeg sklada, sazdanog od mnogih ravnopravnih i suprostavljenih entiteta, kako u društvu, tako i u unutrašnjem svetu individue, čime se stvara harmonija Reda i Haosa. Svemirska fuga.
    Znam mnoge ljude koji nikada nisu čitali, sve dok im se u rukama nije našla neka knjiga maestra Kapora. Tada bi je čitali u jednom dahu, mnogo brže nego što bih ja, kao prekaljeni čitalacm, mogao. I, naravno, želeli su još. I Čini mi se da je nemoguće čitati njegove knjige, a ne osetiti neobičnu smirenost i nehajnost za sva okolna komešanja od kojih bih vam, u nekoj drugačijoj situaciji, glava pukla...
    A Što se tiče Konte-a mogu reći da nikada nisam čitao seksipilniju knjigu. Iako u mnogim Kaporovim delima postoji gomila suptilnih erotskih motiva, Konte je, ipak, s te strane prevazišao sve ostale. Izuzetno uverljivo prepričavanje ispovesti navodi čitaoca da, i pored pitanja Da li je moguće?, koje mu se neprestano nameće, ipak poveruje u sve što je napisano i izgubi se u neverovatnom životu iz knjige kakav bi svako poželeo.
    Međutim, na samom kraju, u malo dužem epilogu, Momo otkriva slučaj prilikom kojeg je iznenada saznao istinu o maštovitom čoveku koji je želeo da bude ovekovečen ne životom koji je vodio, već životom koji je želeo. Ipak, maestro Kapor ga je ovekovečio sa obe strane, čime je pokazao čitaocu da je njegovo pitanje koje se nametalo iz skoro isključenog dela razuma, bilo potpuno opravdano.

Нема коментара:

Постави коментар