U Pričama iz Geta nisam mogao odoleti, a da ne odam počast usmenim pripovedačima. Izvesni Dragan Kaćanski, čovek koji se od svog oca, visokog oficira, i njegovih kolega naslušao nebrojenih istorijskih priča i prepričavanja, a zatim da bi zabavio društvo pričao svoje istorijske priče u kojima je povezivao nevezana vremena, nevezane zemlje i nevezane događaje i tako stvarao svoju verziju istorije, u koju je većina slušlaca poverovala. Naravno da se to moglo i očekivati, pošto je njihovo poznavanje istorije bilo jako slabo, a poznavanje istorijske metodologije uopšte nije ni postojalo.
Mene lično, oduševio je način na koji je imenovani Dragan Kaćanski izlagao svoje istorijske činjenice. Iako odrastao na novobeogradskim ulicama, u njegovim pričama postojao je isti onaj ton kojim mi je, nekada davno moja baba, Desanka Petrović, pričala jezive legende i poučne basne.
Sklon jezičkom eksperimentisanju i jezičkom humoru, Dragana Kaćanskog sam u svojoj knjizi opisao upravo kroz imitaciju njegove veštine usmenog pripovedanja.
"Kaćanski je ponovo bio navijen na fazon Pričam ti priču po zaboravljenim nedođijama, kraj vatrice u izbici, u jezivo hladne dane, okružen kumirima iskona."
Sam naziv fazona, predstavljen čitavom jednom složenom rečenicom, ustvari je utisak koji sam imao dok sam kao dete, slušao baba Desankine priče.
Нема коментара:
Постави коментар