Još jedna stanica
života
I zagrliću te oko
vrata.
Suze nedostajanja obrisati,
tišinu od tebe
zaboraviti.
Još samo hiljadu
koraka
I ruka mi je u tvojoj.
Oči, naš nemi govor,
priča o ljubavi,
bez kraja.
I ćutimo, slušajući dva srca,
dišući kao na samrti,
bez vazduha.
Prijatna jeza nas obuzima...
Brzo ću preči hiljadu
koraka.
Tada, pustiću te tvojim daljinama,
Samoći i tuzi,
bez objašnjenja...
Oprosti mom neiskustvu,
ne pitaj otkud mi nada
u ovom vremenu.
Biljana Vićentijević
Нема коментара:
Постави коментар