Danas oko dva po podne, vraćam se kući s nekakvog posla. Imam još dosta posla koji kod kuće moram obaviti. I baš u takvom trenutku, stiže mi poruka od petnaestogodišnjeg rođaka. Moli me da mu napišem pismeni zadatak. Proleće u mom selu. Jednostavna stvar je komplikovanim piscima uvek mnogo komplikovanija od komplikovanih stvari.
Ne majući pojma šta bih mogao pisati o proleću, mislio sam da ću izneveriti klinca. Srećom, palo mi je na pamet da iskoristim činjenicu da ne znam šta da napišem. Nakon što sam mu poslao sastav, isti fazon sam i njemu samom preporučio.
Ne znaš šta?... Ne znaš kako?... Na konju si, čoveče!
Proleće u mom selu
Proleće u mom selu može stati u
jednu rečenicu. Možda čak i u jednu jedinu reč, jer je sasvim nalik prolećima
po svim drugim selima. Barem što se tiče istog klimatskog područja.
Svi znaju kako izgleda kad ptičice cvrkuću i kad se livade zašarene od
cveća. Vočke cvetaju, drveće lista,… Već viđeno. Već ispričano.
Da li
bi trebalo da pričamo o našem utisku već viđenog i već ispričanog?... Ali I to
je već ispričano. Obično se očekuje da kažemo kako je sve divno i bajno.
Problem je samo u tome što time ništa nećemo reći.
Ima priča u koje se unosi proleće. Ima I onih priča koje se u proleće
unose. Ali, samo po sebi, proleće nije priča vredna pričanja, niti slušanja.
Svi smo je već čuli, prežvakali, koristili je tu i tamo, na ovaj ili onaj
način, tako da se, od silne upotrebe, malo otrcala.
Vreme će se prolepšati. To da. Ako ne bude lanjskih kiša i potopa. Neke
stvari će se obavljati intenzivnije kad proleće počne. I to je istina. Ali, sve
što od ovog proleća možemo imati jeste mogućnost za proživljavanje jedne nove
priče. Slična onoj mogućnosti koju imamo i početkom zime, početkom leta i jeseni,
početkom svakog dana.
Нема коментара:
Постави коментар