Tada još nisam znao da živim na okrugloj planeti. Učitelj mi je rekao kako je sunce veće od Zemlje, ali izgleda manje samo zato što je jako, jako daleko. Odista, u daljini je sve jako malo.
Ipak, nešto je bilo jako šuplje u takvom objašnjenju. Zemlja je bezgranična. Koliko god da ideš u nekom smeru ne možeš naići na kraj. A suncu se kraj vidi. Ne baš jasno, ali to nije problem, pošto se ne vidi jasno ni sijalici kada se najednom upali dok ležite u mraku.
Činjenica da je Zemlja beskrajna tada mi je pružala veliku sreću. Često sam sanjario da krenem na put, da iznova i iznova prolazim kroz nove predele, do kraja sveta, kako bi se danas reklo. Ali tada, kraj sveta nije postojao. Priče o beskrajnoj dugoj litici kojom se svet završava tada mi nisu bile poznate i nisam imao razloga da jednu takvu liticu sam izmislim.
Stoga, postojalo je samo jedno rešenje. Samo jedan zaključak. Aksiom!
Zemlja je beskrajna!...
Leta '86. odigravalo se svetsko fudbalsko prvenstvo. U Meksiku. O, da. Želeo sam da budem Meksikanac. Ogromni obod sombrera je tako dobar fazon. Tako prostonarodski. Seljački. Tako srdačan. Navijao sam prema zvučnosti imena igrača. Karl Hajnc Rumenige je bilo tako moćno ime. Ali Nemci su zlotvori. Učitelj mi je tako rekao. Stoga, važno je da Nemačka izgubi utakmicu, ali da Rumenige postigne pogodak.
Tu je bila i reprezentacija Brazila, koja se baš i nije mnogo istakla. Sokrates! Sjajno ime. Još nečuveno. Nisam se tada mogao zapitati kako bi njemu zvučalo ime Milorad. I neko ružno ime portugalskog igrača. Jao Pinto. Tako je pisalo ispod sličice. bilo je tako smešno i jako sam se razočarao kada ga je komentator nazvao Žoao
I, naravno, Dijego Armando Maradona. Sva tri imena su ostavljala predivan eho. I da. Za njega sam najviše navijao. I on je pobedio. Neki pokvareni čika od petnaest godina oteo mi je sličicu sa njegovim likom. Činilo mi se da ću umreti od muke. Imao sam sreće da je moj plač privukao pažnju nekog klinca koji je imao više istovetnih sličica, te mu nije bi problem da meni jednu da...
Leta '86, kao musavo, siromašno seljače, prateći svetsko prvenstvo na razlupanom crno-belom televizoru - koji se stalno kvario i na kojem je prvi program bio jako bled i mutan, a drugi pun snega i treperavih linija, tako da se skoro ništa nije videlo - prvi put sam saznao kako postoje i druge zemlje osim Jugoslavije, Rumunije, Bugarske, Grčke, Albanije, Italije, Austrije i Mađarske. I Nemačke, naravno, koja se nalazila pitaj boga gde. Uopšte se nije mogla videti na velikoj školskoj karti. Ali, ono što me je intrigiralo, bila je činjenica da niko nikada ne razmišlja o zemljama, koje su mnogo dalje i od samog Meksika, Argentine, Brazila, i Nemačke, iza koje bi se, kada bi ona litica postojala, verovatno završavao svet. I, pitao sam se, ako je ovo prvenstvo sveta u fudbalu, da li onda i zemlje do kojih se još nije stiglo, pa i one do kojih niko nikada ne bi mogao stići, čak i kada bi celog života pešačio od jutra do sutra, imaju svoje prvenstvo sveta? I kako bi se moglo izvesti da se napravi jedno istinsko prvenstvo sveta, u kojem bi ceo svet učestvovao? ali, opet, kako bi učestvovao, ako igrači nekih zemalja ne bi mogli da stignu, čak i da celog života od jutra do sutra pešače?...
Završio sam drugi razred osnovne škole. Sa odličnim uspehom i samo jednom B ocenom. Iz fizičkog. Sećam se kako tada nisam morao ništa učiti da bih sve znao. A znao sam mnogo više i od samog učitelja, koji se nikad ne zapita o zemljama koje su tako nezamislivo daleko, da ih još niko nikada nije video, niti o njima išta čuo.
Učitelj mi je dao knjigu, kao nagradu. I rukovao se sa mnom. Na bini. U seoskom domu kulture... Prvenstvo sveta je još uvek trajalo. A zemlje koje su nezamislivo daleko i od samog Meksika, Brazila, Argentine i Nemačke jako lepo su se uklopile u priču o dečaku po imenu Ha-ha-ha, i u njegovu potragu za zemljom večnog detinjstva.
Нема коментара:
Постави коментар